Pa zbog “ekstra love” u
džepu – to je bio prvi razlog, koji sam osjetila još 2004. godine, kada sam
položila ispit za njemački jezik. Moje ime i prezime na pečatu: Tihana Puzić,
stalni sudski tumač za njemački jezik – toliko sam bila sretna i
ponosna što sam uspjela položiti i taj ispit, a u to vrijeme nisam bila
osviještena u smislu rodno osjetljivog jezika, da mi ni to „tumač“ nije smetalo.
Iskreno, prvi put kada me je neko nazvao
i tražio prijevod osjetila sam blagu nervozu. “Šta sad da radim?! Dobro, trebam
prevesti sve, šta onda?” Potpis, broj dnevnika, datum prijevoda, pečat! Pregledala
sam prijevod, mislim da je bilo riječi o uvjerenju o državljanstvu,
barem pet puta. Pa još jednom provjerim sve brojeve. Bojala sam se da ću nešto
pogriješiti i da bih tako ljudima koji s mojim dokumentom idu dalje završavati
lične stvari mogla napraviti problem. I sada, kada gledam unatrag, drago mi je što
sam tako ozbiljno shvatala, kao i dan-danas, taj čin ovjere prijevoda svojim
potpisom i pečatom. Dobro je što taj prvi put nisam pogriješila, a naravno da
se tokom godina znala desiti i greška. Pa i to je ljudski.
S položenim
ispitom za sudske tumače imate mogućnost prilično solidne dodatne zarade.
Naravno, puno je sudskih tumača i ne govorimo o visokim ciframa, ali ipak, ako
se želi raditi, svakako je moguće zaraditi novac za lijep odmor. A, ako se želi,
može i više. Mjesečna kreditna rata, recimo. A nova jakna, cipele, knjiga – svakako.
Već sam u samom početku
naišla i na dodatnu vrijednost te privilegije, zaista privilegije, a to je
pomaganje ljudima na jednostavan način. Često su me znali nazvati penzioneri
kojima je potrebna potvrda o penziji, a kada dobijem potvrdu i vidim visinu
penzije, dođe mi otići do bankomata i dati ljudima novac. Ali oni me nisu
nazvali da bi to od mene tražili, tražili su prijevod. I kako sada naplatiti
tim penzionerima deset, petnaest, dvadeset maraka za prijevod potvrde? Nikako, uradim
im to gratis, pozdravim se i poželim im sreću. Nakon toga mi opet zvoni telefon;
ti isti penzioneri me čekaju da mi daju Seka
čokoladu i zahvaljuju mi se. Vidim da sam ih zaista obradovala. Godine prolaze,
mnogo je takvih potvrda prošlo kroz moje ruke. I čokolada.
Onda imamo studente i
studentice. Mladi, ambiciozni, svježi, ali uglavnom u nekoj frci s rokovima,
jer svakako već kasne na prijave; traže prijevode potvrda s fakulteta,
prijepise ocjena, preporuka. Pa i njima poželim sreću u daljem studiranju i ništa
im ne naplatim. Tek za nekoliko godina, javi mi se u agenciju već zrela osoba, govoreći
da radi u toj i toj firmi i da želi angažirati agenciju za prevođenje koju sam
osnovala, jer se sjeća da sam joj pomogla kada joj je trebalo. Da se ne lažemo,
naravno da se radujem svakom novom poslu u Profisu,
ali još mi je draže kada vidim da ljudi pamte moj pokušaj da pomognem.
Nekako najsvježiji primjer
moje sreće s privilegijom sudskog tumača jeste onaj kada mi je došao jedan
gospodin, penzioner, s molbom da prevedem svjedočanstva
i potvrde za sina koji studira u Austriji i koji se želi prijaviti za
stipendiju za Siemens. Gospodin kaže da su prijevodi sudskih tumača u
Austriji skupi. Nije bilo malo dokumenata, nisam mogla koristiti nikakve
prije urađene obrasce, prevela sam sve i, da budem iskrena, prebrojala sam u
glavi koliko bih trebala u principu naplatiti za taj prijevod. Osamdeset
maraka. A čovjek penzioner. I sin student. “Ništa”, rekoh, “neka je sinu sretno,
da dobije stipendiju.” I ode čovjek. Reče mi onako usput “hvala”. Pomislih: “Vidi
mene budale.” Ali me neki drugi, unutrašnji glas opominje i pita tražim li ja
to da ljudi na koljena padaju što sam, eto, gratis prevela. “Ma ne tražim”, kao
da se sama sebi pravdam, “ali mislila sam da će čovjek reći ono uobičajeno: 'Nemojte,
pa nema potrebe'. Ja bih odgovorila da znam da nema potrebe, ali da je, eto, to
moj poklon studentu. Ali ništa. Ode čovjek, uljudno se pozdravi i ode.” Za nekoliko
dana opet zove isti gospodin. Trebaju im još dva svjedočanstva. Uradim ja i to.
Sad već pred predavanje dokumenata mislim da naplatim, ali ne mogu. Zahvali se
čovjek uljudno, ništa previše, i ode. “Pa ni čokoladu da dobijem!”, mislim ja.
Prošlo je nekoliko sedmica. Sa kćerkicom, kojoj je tada bilo dvije i po godine,
sjedim u bašti jedne picerije, kad ugledah čovjeka s kapom. Učini mi se poznat.
Prođe sa ženom i kao da mi klimnu glavom u znak pozdrava. Prepoznah ja “svog”
penzionera. Za nekoliko minuta idu on i žena prema nama, nose veliku Kinder čokoladu i daju je mojoj Tajri. “Da Vam
se zahvalim što ste nam pomogli. Ja sam se prvi put tako zbunio, a drugi put me
je bilo i stid, ali sam opet Vama došao.” Jao, sada mene stid, savjest mi kaže
da sam zaista postala proračunata, a vidi, ljudi dali mome djetetu čokoladu.
Veliku. Priupitah za sina, dobio je stipendiju. “Pa i ne dobio, sa svim onim
dobrim ocjenama”, kažem ja, a u njihovim očima vidim sreću i ponos. Od tada do
danas taj bračni par, koji mojoj kćerkici uvijek nešto da, redovno srećem. A
ona, tako mala, zna da je mama nešto prevela (ja kažem: pisala na njemačkom) i
pomogla sinu “čike s kapom i tete”. Taj osjećaj, kada vidim da moje dijete vidi
i osjeti krug dobrote, ne može se porediti ni sa kakvim novcima na svijetu.
Možda posljednji aspekt
privilegije sudskog tumača jeste taj što sam godinama radila na sebi i uvijek
težila najboljem u prevođenju iz raznih oblasti, pa sam postala dosta
samosvjesnija. Kada sam prošle godine
položila i ispit za engleski jezik i otišla u Kantonalni sud u Sarajevu, imala sam već 32 godine i mnogo više
samopouzdanja, tako da sam se predsjednici
usudila reći da je ispit položio samo jedan muškarac (i to moj Dario) i da
bi na pečatu trebalo stajati tumačica,
jer i na njemačkom stoji Gerichtsdolmetscherin.
Rečeno mi je, s visine, da je dotična predsjednik
već sto godina i da se nikada neće zvati predsjednicom,
a između redova mi je rečeno da ne lupetam. Kakva tumačica! Nisam se dala
omesti, morala sam odgovoriti da ona rado može biti predsjednik što se mene tiče, ali da sam ja sudska tumačica i da ću takav pečat kad-tad
dobiti. Predsjednica-predsjednik je nešto progunđala i nije me ni slušala kada
sam čitala svoju izjavu, čisto da mi da do znanja da nisam bitna. Ali ja sam
svaki put čitala tumačica, umjesto tumač. Jasno i glasno, piskutavo čak, ne
može da me ne čuje.
Ovim tektstom zapravo želim
ohrabriti sve one koji razmišljaju o tome da postanu sudski tumači. Usudite se,
pokušajte. A ako položite, dobijete dodatni vjetar u leđa: finansijski svakako,
kao što na početku rekoh, ali prije svega dobije se prilika za lični razvoj i
rast, a time i prilika reći svoje mišljenje tamo nekoj predsjednici – pardon, predsjedniku
– onako, usput, dok se potpisujete i dajete svečanu izjavu. O tome “svečana
izjava” neki drugi put detaljnije. O
pripremi za ispit sam već pisala.
Kada sam kod toga, nadam
se da nikada niko neće naplatiti prijevod bolesnim ljudima, kojima je prijevod
potreban za dalje liječenje. O djeci da ne govorim. To već nije privilegija, to
je moralna obaveza.
Tihana Puzić, agencija za prevođenje Profishttps://www.facebook.com/agencija.profis, Sarajevo
Nisam to po profesiji ali verujem da je lepo
OdgovoriIzbrišiwww.sudskitumac-srbija.com
DOBRE VIJESTI DOBRE VIJESTI
OdgovoriIzbrišiJa sam moja gospođa Mirabe Daniels koja je vjerodostojna i legitimna zajmodavac.
Nudimo stvarne i jednostavne uvjete s kamatnom stopom od 2%. iz
1000 - 100 000 USD. Eura i funti IDR. Dajem i poduzetnicima kredite za:
Osobni kredit,
Studentski krediti,
Prijevozni kredit
Poslovni zajmovi.
zajmovi tvrtki
kontaktirajte me izravno za više informacija.
E-adresa: mirabeldanielloanfirm@gmail.com