ponedjeljak, 17. lipnja 2013.

Zašto je lijepo biti sudski tumač/tumačica?


 Pa zbog “ekstra love” u džepu – to je bio prvi razlog, koji sam osjetila još 2004. godine, kada sam položila ispit za njemački jezik. Moje ime i prezime na pečatu: Tihana Puzić, stalni sudski tumač za njemački jeziktoliko sam bila sretna i ponosna što sam uspjela položiti i taj ispit, a u to vrijeme nisam bila osviještena u smislu rodno osjetljivog jezika, da mi ni to „tumač“ nije smetalo.  Iskreno, prvi put kada me je neko nazvao i tražio prijevod osjetila sam blagu nervozu. “Šta sad da radim?! Dobro, trebam prevesti sve, šta onda?” Potpis, broj dnevnika, datum prijevoda, pečat! Pregledala sam prijevod, mislim da je bilo riječi o uvjerenju o državljanstvu, barem pet puta. Pa još jednom provjerim sve brojeve. Bojala sam se da ću nešto pogriješiti i da bih tako ljudima koji s mojim dokumentom idu dalje završavati lične stvari mogla napraviti problem. I sada, kada gledam unatrag, drago mi je što sam tako ozbiljno shvatala, kao i dan-danas, taj čin ovjere prijevoda svojim potpisom i pečatom. Dobro je što taj prvi put nisam pogriješila, a naravno da se tokom godina znala desiti i greška. Pa i to je ljudski.

S položenim ispitom za sudske tumače imate mogućnost prilično solidne dodatne zarade. Naravno, puno je sudskih tumača i ne govorimo o visokim ciframa, ali ipak, ako se želi raditi, svakako je moguće zaraditi novac za lijep odmor. A, ako se želi, može i više. Mjesečna kreditna rata, recimo. A nova jakna, cipele, knjiga – svakako.

Već sam u samom početku naišla i na dodatnu vrijednost te privilegije, zaista privilegije, a to je pomaganje ljudima na jednostavan način. Često su me znali nazvati penzioneri kojima je potrebna potvrda o penziji, a kada dobijem potvrdu i vidim visinu penzije, dođe mi otići do bankomata i dati ljudima novac. Ali oni me nisu nazvali da bi to od mene tražili, tražili su prijevod. I kako sada naplatiti tim penzionerima deset, petnaest, dvadeset maraka za prijevod potvrde? Nikako, uradim im to gratis, pozdravim se i poželim im sreću. Nakon toga mi opet zvoni telefon; ti isti penzioneri me čekaju da mi daju Seka čokoladu i zahvaljuju mi se. Vidim da sam ih zaista obradovala. Godine prolaze, mnogo je takvih potvrda prošlo kroz moje ruke. I čokolada.

Onda imamo studente i studentice. Mladi, ambiciozni, svježi, ali uglavnom u nekoj frci s rokovima, jer svakako već kasne na prijave; traže prijevode potvrda s fakulteta, prijepise ocjena, preporuka. Pa i njima poželim sreću u daljem studiranju i ništa im ne naplatim. Tek za nekoliko godina, javi mi se u agenciju već zrela osoba, govoreći da radi u toj i toj firmi i da želi angažirati agenciju za prevođenje koju sam osnovala, jer se sjeća da sam joj pomogla kada joj je trebalo. Da se ne lažemo, naravno da se radujem svakom novom poslu u Profisu, ali još mi je draže kada vidim da ljudi pamte moj pokušaj da pomognem.

Nekako najsvježiji primjer moje sreće s privilegijom sudskog tumača jeste onaj kada mi je došao jedan gospodin, penzioner, s molbom da prevedem svjedočanstva i potvrde za sina koji studira u Austriji i koji se želi prijaviti za stipendiju za Siemens. Gospodin kaže da su prijevodi sudskih tumača u Austriji skupi. Nije bilo malo dokumenata, nisam mogla koristiti nikakve prije urađene obrasce, prevela sam sve i, da budem iskrena, prebrojala sam u glavi koliko bih trebala u principu naplatiti za taj prijevod. Osamdeset maraka. A čovjek penzioner. I sin student. “Ništa”, rekoh, “neka je sinu sretno, da dobije stipendiju.” I ode čovjek. Reče mi onako usput “hvala”. Pomislih: “Vidi mene budale.” Ali me neki drugi, unutrašnji glas opominje i pita tražim li ja to da ljudi na koljena padaju što sam, eto, gratis prevela. “Ma ne tražim”, kao da se sama sebi pravdam, “ali mislila sam da će čovjek reći ono uobičajeno: 'Nemojte, pa nema potrebe'. Ja bih odgovorila da znam da nema potrebe, ali da je, eto, to moj poklon studentu. Ali ništa. Ode čovjek, uljudno se pozdravi i ode.” Za nekoliko dana opet zove isti gospodin. Trebaju im još dva svjedočanstva. Uradim ja i to. Sad već pred predavanje dokumenata mislim da naplatim, ali ne mogu. Zahvali se čovjek uljudno, ništa previše, i ode. “Pa ni čokoladu da dobijem!”, mislim ja. Prošlo je nekoliko sedmica. Sa kćerkicom, kojoj je tada bilo dvije i po godine, sjedim u bašti jedne picerije, kad ugledah čovjeka s kapom. Učini mi se poznat. Prođe sa ženom i kao da mi klimnu glavom u znak pozdrava. Prepoznah ja “svog” penzionera. Za nekoliko minuta idu on i žena prema nama, nose veliku Kinder čokoladu i daju je mojoj Tajri. “Da Vam se zahvalim što ste nam pomogli. Ja sam se prvi put tako zbunio, a drugi put me je bilo i stid, ali sam opet Vama došao.” Jao, sada mene stid, savjest mi kaže da sam zaista postala proračunata, a vidi, ljudi dali mome djetetu čokoladu. Veliku. Priupitah za sina, dobio je stipendiju. “Pa i ne dobio, sa svim onim dobrim ocjenama”, kažem ja, a u njihovim očima vidim sreću i ponos. Od tada do danas taj bračni par, koji mojoj kćerkici uvijek nešto da, redovno srećem. A ona, tako mala, zna da je mama nešto prevela (ja kažem: pisala na njemačkom) i pomogla sinu “čike s kapom i tete”. Taj osjećaj, kada vidim da moje dijete vidi i osjeti krug dobrote, ne može se porediti ni sa kakvim novcima na svijetu.

Možda posljednji aspekt privilegije sudskog tumača jeste taj što sam godinama radila na sebi i uvijek težila najboljem u prevođenju iz raznih oblasti, pa sam postala dosta samosvjesnija. Kada sam prošle godine položila i ispit za engleski jezik i otišla u Kantonalni sud u Sarajevu, imala sam već 32 godine i mnogo više samopouzdanja, tako da sam se predsjednici usudila reći da je ispit položio samo jedan muškarac (i to moj Dario) i da bi na pečatu trebalo stajati tumačica, jer i na njemačkom stoji Gerichtsdolmetscherin. Rečeno mi je, s visine, da je dotična predsjednik već sto godina i da se nikada neće zvati predsjednicom, a između redova mi je rečeno da ne lupetam. Kakva tumačica! Nisam se dala omesti, morala sam odgovoriti da ona rado može biti predsjednik što se mene tiče, ali da sam ja sudska tumačica i da ću takav pečat kad-tad dobiti. Predsjednica-predsjednik je nešto progunđala i nije me ni slušala kada sam čitala svoju izjavu, čisto da mi da do znanja da nisam bitna. Ali ja sam svaki put čitala tumačica, umjesto tumač. Jasno i glasno, piskutavo čak, ne može da me ne čuje.

Ovim tektstom zapravo želim ohrabriti sve one koji razmišljaju o tome da postanu sudski tumači. Usudite se, pokušajte. A ako položite, dobijete dodatni vjetar u leđa: finansijski svakako, kao što na početku rekoh, ali prije svega dobije se prilika za lični razvoj i rast, a time i prilika reći svoje mišljenje tamo nekoj predsjednici – pardon, predsjedniku – onako, usput, dok se potpisujete i dajete svečanu izjavu. O tome “svečana izjava” neki drugi put detaljnije. O pripremi za ispit sam već pisala.

Kada sam kod toga, nadam se da nikada niko neće naplatiti prijevod bolesnim ljudima, kojima je prijevod potreban za dalje liječenje. O djeci da ne govorim. To već nije privilegija, to je moralna obaveza.


Tihana Puzić, agencija za prevođenje Profishttps://www.facebook.com/agencija.profis, Sarajevo